nekompletna ličnost – Rascep između tela i duše

Većina ljudi, odraslih u kontekstu najrazličitijih podela, izgubila je svoju celovitost, svoj integritet. Svako od njih, na svoj način, postao je nekompletna ličnost. Naučili su i navikli da razmišljaju u kontrastima – zrelo i nezrelo, telo i mozak, srce i mozak, kao da su to suprotstavljene strane. Rascep između našeg biološkog i društvenog postojanja vodi ka konfliktima i „rupama“, smatra Fritz Perls, osnivač Geštalt terapije. Rupe su osnovne karakteristike nekompletne ličnosti. Neki od nas nemaju srce, intuiciju ili poverenje. Neki nemaju noge na kojima mogu stanu i da se oslone, ili ruke da prihvate drugog i ono što mogu da dobiju od okoline. Drugi nemaju oči i ne vide ono što im je ispred očiju ili uši i ne čuju sebe, druge ljude i okolinu.

Rupe u nama

Ako osoba ima rupe umesto očiju, ona će svoje oči projektovati na okolinu i živeće progonjena idejom da je gledaju, procenjuju, optužuju, da joj se dive…

Onaj koji nema srca može provesti život u traganju za ljubavlju tako da je nikada ne nađe. On će konstantno pričati kako je usamljen i nevoljen, potpuno nesvestan da je on taj koji ne voli i koji prvi odbacuje i odbija ljude od sebe. Čak i pre nego što ih upozna, odbaciće ih na prvi pogled. Na taj način potvrdiće svoju poziciju i svoju rupu umesto srca projektovaće na druge ljude.

Ljudima koji nemaju intuiciju mnoge stvari promaknu i jednostavno ih ne osete. Ponekad mogu ispasti naivni ili glupi, a da su natprosečno inteligentni.

Oni koji nemaju poverenje tražiće i nalaziće znake i dokaze da drugi nisu dostojni poverenja, da ih se treba čuvati i držati ih na distanci. A drugi su vrlo često samo naše ogledalo, sa odrazom naših otuđenih sadržaja. Otuđenih do neprepoznatljivosti.

Rupe su osnovne karakteristike nekompletne ličnosti. Neki od nas nemaju srce, intuiciju ili poverenje. Neki nemaju noge na kojima mogu stanu i da se oslone, ili ruke da prihvate drugog i ono što mogu da dobiju od okoline. Drugi nemaju oči i ne vide ono što im je ispred očiju ili uši i ne čuju sebe, druge ljude i okolinu.

Najgora rupa

Perls navodi da je za njega najgora rupa ona kada osoba nema uši. To su ljudi koji non-stop pričaju i koji očekuju da ih svet sluša. Rečenice drugih ljudi za njih su samo odskočna daska za njihove upadice i nastup, ako i toliko slušaju. Oni ne čuju svoju okolinu, ili u najboljem slučaju čuju samo sadržaj i ostanu na praznom intelektualnom nivou. Perls povlači paralelu između slušanja i ratovanja. Smatra da su slušanje i ratovanje polarnosti jednog kontinuuma – da ljudi koji slušaju ne ratuju i ljudi koji ratuju ne slušaju. Kada bi zaraćene strane u različitim partnerskim relacijama slušale svoje neistomišljenike neprijateljstva bi u velikoj meri splasnula. „Kažem ti šta ti treba“ bilo bi zamenjeno sa „Slušam šta želiš“ i time bi se stvorila osnova za razgovor. Ovo se odnosi podjednako na naše unutrašnje konflikte, partnerske relacije i relacije između naroda na svetskom nivou, navodi Perls.

Uceljenje

Rascep između tela i duše mogao bi se prevazići uceljenjem – srastanjem veštački stvorenih delova jedne celine koja je veštački rascepljena. Psihoterapeut je edukovan da istinski vidi i čuje klijenta i da mu pomogne da pronađe svoj put ka uceljenju. Za neke ljude psihoterapija može da bude jedan od načina da ponovo nauče da koriste sve svoje delove – da umesto rupe ponovo imaju srce, intuiciju, poverenje, oči, uši, noge, ruke… Da ponovo postanu ono što im je samim rođenjem dato da budu – harmonična celina.