Deca čije su potrebe ignorisane ili koja su kažnjavana zbog pokušaja da zadovolje svoje potrebe mogu da postanu odrasli ljudi koji su nesvesni svojih potreba.

Beba

Kada se rodi beba je bespomoćna i u potpunosti zavisna od okoline, tačnije od kompletne nege odraslih ljudi. Bez te nege ne bi mogla da preživi. Bebino plakanje ima veoma važnu funkciju – da privuče pažnju odraslih sa ciljem da dobije potrebnu negu i da zadovolji svoje potrebe. Beba koja ne uspe da dobije hranu i pažnju putem jedinog načina koji joj je na raspolaganju – plakanjem, neizbežno će ostati sa osećajem bespomoćnosti i nepoverenja prema svetu u kome njene potrebe ne mogu da budu zadovoljene. S druge strane, beba čije potrebe se dosledno i na vreme zadovoljavaju, osećaće se sigurno i bezbedno, i proći će kroz ovaj najraniji period razvoja bez ozbiljnijih oštećenja.

Dete

Za dete čije potrebe nisu dosledno zadovoljene ili koje je bilo surovo kažnjavano, očekivanja drugih ljudi postaju primarni fokus. Ovo će dete konstantno biti u potrazi za načine da udovolji ili da izbegne kaznu. S druge strane, dete koje dosledno dobija potrebnu negu može da rizikuje da ignoriše spoljašnja očekivanja i da postupa prema unutrašnjim impulsima i potrebama. Ovo dete ima bezbednost sredine koja dozvoljava eksperimentisanje sa samo-regulacijom.

Porodica i zadovoljavanje potreba

Zadovoljavanje detetovih potreba u velikoj meri zavisi od uvažavanja koje dobije od porodice. Način na koji porodica komunicira međusobno i sa spoljašnim svetom, stvara klimu u kojoj se zadovoljavaju ili ignorišu detetove potrebe. Porodica koja ne toleriše individualnost svojih članova zahteva da deca guše svoje prirodne potrebe i radoznalost da bi bila u skladu sa porodičnim pravilima. Time deca dobijaju poruku da će biti prihvaćena i uvažena samo ako odustanu od napora da zadovolje svoje potrebe. Ova poruka nameće pitanje  – koliko  nas prihvata i uvažava onaj koji zahteva da odustanemo od sebe i svojih potreba?

Porodična pravila

„Kako se izražava ljutnja“ je jedna od najranijih lekcija koje dete nauči u vezi sa porodičnim pravilima. Izražavanje ljutnje je jedan od načina da uspostavimo granicu. Ljutnja je jedna od osnovnih emocija i iskreno stanje. Kada su deca kažnjavana zbog iskrenih izliva ljutnje, ona nauče da nije bezbedno izražavati sebe i zadovoljavati svoje potrebe.

Deca nauče da se povinuju pravilima pre nego što razumeju njihovu pozadinu, i pre nego što razviju sposobnost za pravljenje informisanih izbora. Ova dinamika učenja ostavlja prostor za stvaranje opasnog rascepa između „mora“ i „ovako je“ (kakvo je pravo stanje stvari). Deca koja su ugurana u poslušnost gube kontakt sa sopstvenim čulima – da vide, čuju i osete pravo stanje stvari, šta jeste, a šta nije.

Psihoterapeut i psihoterapija kao podrška u zadovoljavanju potreba

Deca čije su potrebe ignorisane ili koja su kažnjavana zbog pokušaja da zadovolje svoje potrebe mogu da postanu odrasli ljudi koji su nesvesni svojih potreba. Ti ljudi će osećati generalno nezadovoljstvo svojim životom, ali neće imati ideju kako da to reše. Neće imati ideju odakle da krenu, šta da urade i kojim redosledom. Osećaj nezadovoljstva ne mora biti akutan i jak, dovoljno je da bude konstantan pa da u velikoj meri remeti kvalitet života.

Za ljude koji odluče da krenu na psihoterapiju psihoterapeut će možda biti prva osoba koja će istinski saslušati i poštovati njihove potrebe. Koji će podsticati upravo ono iskustvo koje im nije bilo dozvoljeno tokom odrastanja – da mi, i jedino mi, najbolje znamo koje su naše potrebe. I da možemo i imamo pravo da otkrivamo načine kako da ih zadovoljimo. Da naučimo da podržimo sebe u kreiranju jednog života po vlastitoj meri i ukusu.