Zaglavljenost

Zaglavljenost možemo opisati kao pritisak usled stajanja u mestu. Istovremeno osećamo potrebu da nešto uradimo ali i ne preduzimamo nikakvu akciju. U stanju zaglavljenosti osećamo pritisak zato što se istovremeno i spremamo na akciju i u njoj sprečavamo. Na taj način sami sebi blokiramo energiju i ostajemo u mestu.

Iscrpljujuće relacije

Iscrpljujuće relacije su one u kojima naše potrebe za kontaktom i međusobnom razmenom nisu zadovoljene i u kojima se osećamo frustrirano. To su relacije u kojima osećamo nelagodu, neprijatnost, netrpeljivost, dosadu ili konstantni oprez u odnosu na ono šta govorimo i kako se ponašamo. To su relacije sa ljudima sa kojima ne bismo voleli da odemo na letovanje ili zimovanje, da istražujemo tvrđave i otkrivamo stare gradove i nove kontinente. U iscrpljujućim relacijama nema opuštanja i uživanja u zajedničkom vremenu. Zajedničko vreme je najčešće samo klinč vremena dvoje ljudi. Vreme života koje je nepovratno izgubljeno.

U stanju zaglavljenosti osećamo pritisak zato što se istovremeno i spremamo na akciju i u njoj sprečavamo. Na taj način sami sebi blokiramo energiju i ostajemo u mestu.

Iscrpljujuće mogu da budu sve relacije koje ljudi međusobno uspostavljaju – porodične relacije, prijateljstva, poznanstva, emotivne veze, relacije u školi, na fakultetu i na poslu. Neke relacije mogu da postanu iscrpljujuće u određenom trenutku, a neke su iscrpljujuće od samog početka.

U iscrpljujućim relacijama nema opuštanja i uživanja u zajedničkom vremenu. Zajedničko vreme je najčešće samo klinč vremena dvoje ljudi. Vreme života koje je nepovratno izgubljeno.

Sama reč iscrpljivanje upućuje na trošenje do krajnjih granica – dok ne ostane ništa. Trošenje bez obnavljanja. U praksi to znači da ulažemo svoje vreme i energiju u relaciju u kojoj za nas nema ništa hranljivo i podsticajno. To je relacija koja nema razvojnosti, koja stagnira ili od koje je ostala samo manje ili više uglancana fasada. To su relacije u kojima nema uzajamnog poštovanja i prihvatanja. Činjenica, koja bi sa aspekta mentalnog zdravlja, bila dovoljna da se jedna iscrpljujuća relacija prekine.

Katastrofična očekivanja i čekanje Deda Mraza

Kako uspostavljamo i održavamo iscrpljujuće relacije? Kako se ponašamo u korist svoje štete? Tako što umesto da gledamo i vidimo očigledno, mi vidimo svoja očekivanja. Najčešće to činimo na dva načina – tako što zastrašujemo sebe katastrofičnim očekivanjima ili tako što čekamo Deda Mraza.

Kako uspostavljamo i održavamo iscrpljujuće relacije? Kako se ponašamo u korist svoje štete? Tako što umesto da gledamo i vidimo očigledno, mi vidimo svoja očekivanja.

Katastrofična očekivanja možemo da opišemo kao našu strepnju da će nam se dogoditi nešto strašno, nešto čega se mnogo plašimo, ukoliko izađemo iz određene iscrpljujuće relacije. Da ćemo biti odgovorni za nesreću i katastrofu koja će uslediti kao posledica našeg ponašanja. Ostajanjem i trpljenjem, odustajanjem od promene, stvaramo sebi iluziju da kontrolišemo situaciju i da preveniramo katastrofu.

Čekajući Deda Mraza rizikujemo da dugo ostanemo u ulozi dobrog deteta, čekajući da neko drugi uradi za nas ono što možemo i sami, ukoliko odlučimo da koristimo svoja čula i vidimo, čujemo i iskusimo ono što je očigledno. Zato geštalt terapija naglašava ulogu svesnosti. Svesnost je otrežnjavajuća i donosi nam slobodu izbora.

Čekanje Deda Mraza je naše naivno verovanje da će se nešto promeniti u željenom smeru za nas. Da će neko videti i ceniti naše kvalitete i adekvatno uslišiti naše potrebe. A taj neko u našoj kulturi je najčešće Deda Mraz, koji dobroj deci ispunjava želje i donosi poklone u određeno doba godine. Ovakvo verovanje je naivno, jer je bazirano na našim željama, a ne na našem iskustvu i realnoj proceni druge osobe i prirodi relacije sa njom. A želja je najčešće jedna – da druga osoba i relacija budu ono što nisu i da imaju kvalitete koje ne poseduju.

Čekajući Deda Mraza rizikujemo da dugo ostanemo u ulozi dobrog deteta, čekajući da neko drugi uradi za nas ono što možemo i sami, ukoliko odlučimo da koristimo svoja čula i vidimo, čujemo i iskusimo ono što je očigledno. Zato geštalt terapija naglašava ulogu svesnosti. Svesnost je otrežnjavajuća i donosi nam slobodu izbora.

U geštalt terapiji, odgovornost podrazumeva mogućnost, sposobnost da biramo i da napravimo izbor. Preuzimajući odgovornost za sebe, preuzimamo i odgovornost za to kako biramo ljude oko sebe i kakve relacije uspostavljamo sa njima.

Psihoterapija i istraživanje očiglednog

Svaki veliki napredak postignut je putem istraživanja očiglednog, smatra Fritz Perls, osnivač Geštalt terapije. Psihoterapija je jedan od konteksta u kome imamo priliku da istražujemo očigledno i da postanemo svesni kako se zaglavljujemo i kako ostajemo u iscrpljujućim relacijama. Tako sebi dajemo šansu da preuzmemo odgovornost za sebe. U geštalt terapiji, odgovornost podrazumeva mogućnost, sposobnost da biramo i da napravimo izbor. Preuzimajući odgovornost za sebe, preuzimamo odgovornost za zaglavljenost i za to kako biramo ljude oko sebe i kakve relacije uspostavljamo sa njima.