Ništa mi se loše ne može dogoditi, ja to mogu kontrolisati – jedna je od najčešćih zabluda zavisnika.

Zavisnost je psihičko i/ili fizičko stanje intenzivne potrebe, i naviknutosti na neke supstance, na određena ponašanja ili situacije. Čovek može da bude zavisan od hrane, kockanja, kupovine, lekova, računara, psihoaktivnih supstanci (kafa, alkohol, droga)… Zavisnosti mogu da budu različite, a svaka od njih ima svoje karakteristike, stepen intenziteta, psihološke, socijalne i ekonomske dimenzije.

Zavisnost od psihoaktivnih supstanci (PAS)

U psihoaktivne supstance spadaju sve supstance koje na različite načine deluju na nervni sistem, a preko njega na emocije, mišljenje, ponašanje i fiziološke funkcije. Kafa, alkohol i duvan su najpoznatije legalne psihoaktivne supstance. U ovu grupu spadaju i određeni lekovi, no samo ukoliko se uzimaju iz medicinski opravdanih razloga i pod lekarskim nadzorom. U suprotnom, predstavljaju „droge“. „Droga“ je termin koji se najčešće koristi za ilegalne psihoaktivne supstance, a termini „droga“ i „psihoaktivne supstance“ često se koriste kao sinonimi. Kada postoji neodoljiva ili teško savladljiva želja da se nastavi sa uzimanjem PAS, govorimo o zavisnosti. Psihoaktivne supstance izazivaju psihičku, fizičku ili oba oblika zavisnosti.

  • Fizička zavisnost znači da je organizam osobe koja uzima psihoaktivne supstance postao naviknut, odnosno da su te supstance postale potrebne da bi telo funkcionisalo. Prestanak uzimanja PAS izaziva jake telesne simptome (bolovi u kostima, mišićima, groznica, znojenje itd.)
  • Psihička zavisnost podrazumeva zavisnost od osećaja koji psihoaktivna supstanca izaziva. Javlja se skoro neodoljiv psihički poriv da se supstanca ponovo uzme, bilo da se ponovi osećaj zadovoljstva, bilo da se otkloni nelagoda i teskoba. Psihoaktivne supstance postaju bitan, često dominantan sadržaj života, a želja za njima karakteristika ponašanja.

Redovno uzimanje psihoaktivnih supstanci postaje za zavisnika nužno kako bi mogao relativno „normalno“ da funkcioniše. S vremenom nastaju trajne negativne promene ponašanja i odnosa prema okolini. Psihoaktivne supstance postaju glavni faktor organizacije života. Postupno, sva sredstva i načini za njihovu nabavku postaju prihvatljivi. Krivična dela i prostitucija često postaju uobičajeni način ponašanja. Zavisnik se postepeno okreće prema marginama društva i zanemaruje sopstveno zdravlje, porodicu, prijatelje, rad, i društvene obaveze.

Adolescenti i zavisnost od psihoaktivnih supstanci

Zašto mladi ljudi posežu za psihoaktivnim supstancama? Odgovori na ovo pitanje mogli bi da se svrstaju u nekoliko grupa:

  1. Želja da se osećaju odraslima

    Biti odrastao za adolescente je vrlo poželjan cilj. To znači biti slobodan i imati moć za donošenje vlastitih odluka. Eksperimentisanje sa alkoholom, duvanom i ostalim psihoaktivnim supstancama najčešće počinje u vreme kada mlada osoba počne da zahteva veću slobodu i kontrolu nad svojim životom.

  2. Želja za uklapanjem i pripadanjem grupi

    Mladi ljudi imaju potrebu da budu prihvaćeni i voljeni. Ponekad se dešava da članovi grupe kojoj žele da pripadaju puše, piju ili koriste druge psihoaktivne supstance. Kako bi se uklopio i bio prihvaćen, adolescent počinje da se ponaša na sličan način kao i ostali članovi grupe. Često i društvo u kome živimo šalje poruke koje promovišu korišćenje psihoaktivnih supstanci – skupa alkoholna pića se često smatraju prigodnim poklonom i izrazom poštovanja i zahvalnosti prema nekome, a proslave se najčešće ne mogu zamisliti bez alkohola. Isto važi i za celu paletu proizvoda od duvana.

  3. Beg od pritiska i želja za opuštanjem

    Jedan od razloga uzimanja psihoaktivnih supstanci koji i sami adolescenti često navode je beg od napetosti i pritiska, ili od dosade. Jedna od najvećih opasnosti korišćenja PAS u adolescenciji je upravo u tome što psihoaktivne supstance mogu poslužiti kao zamena za hvatanje u koštac sa svakodnevnim problemima i neizbežnim životnim frustracijama. Ovo je važno zato što modeli za hvatanje u koštac sa realnošću koji se razvijaju u adolescenciji u velikoj meri određuju ponašanje odrasle osobe. Kontinuirano pribegavanje sredstvima koja omogućuju beg od stvarnosti u ovom važnom razvojnom periodu mogu ozbiljno da ugroze sposobnosti pojedinca da se na adekvatan način adaptira složenom društvu.

  4. Otuđenje

    U određenim slučajevima upotreba psihoaktivnih supstanci je odraz otuđenja, odnosno odbacivanja vrednosti društva koje adolescent doživljava kao dehumanizovano, okrutno i lišeno svake brige za pojedinca.

  5. Želja za pobunom i preuzimanjem rizika

    Preuzimanje rizika je deo odrastanja. Da bi se osamostalio, adolescent mora da nauči mnoge socijalne veštine koje u sebi nose rizik od neuspeha. U adolescenciji je sve novo, neistraženo i u sebi sadrži rizik. Mladi ljudi se u ovom periodu osećaju gotovo besmrtnima. Strahuju kakav će utisak ostaviti na svoje vršnjake, ali ne veruju da postoji išta na svetu oko njih što bi ih moglo fizički ugroziti. „Ništa mi se loše ne može dogoditi, ja to mogu kontrolisati“ jedna je od najčešćih zabluda adolescenata.

  6. Radoznalost

    Adolescenti žele znati što više o mnogim stvarima, pa tako i o psihoaktivnim supstancama. Odlični su detektori „zanimljivih“ poruka koje im šalju vršnjaci, članovi porodice ili mediji. Neki adolescenti pokazuju izuzetnu radoznalost u vezi psihoaktivnih supstanci, pa svoja saznanja dopunjuju iz različitih izvora. Često su to vršnjaci koji imaju iskustva sa psihoaktivnim supstancama, koji im pružaju iskrivljene i nepotpune informacije o posledicama zlouporebe PAS. Ističu se (kratkotrajni) „pozitivni“ efekti PAS, a ignorišu ozbiljne zdravstvene i socijalne posledice do kojih dovodi korišćenje PAS.

Šta roditelji mogu da učine?

Kako roditelji mogu da sačuvaju adolescente od toga da postanu zavisnici od psihoaktivnih supstanci i kako da postupaju ukoliko se to ipak dogodi?

Ni najrazumniji i najbrižniji roditelji ne mogu da garantuju da se njihov adolescent neće upustiti u eksperimentisanje sa psihoaktivnim supstancama. Ipak, ono što roditelji mogu da urade kako bi smanjili verovatnoću da njihov adolescent postane zavisnik, je da se trude da između njih i njihovog deteta postoji stalna komunikacija. To znači da ravnopravno razgovaraju, da saslušaju i da kontinuirano podstiču iskrenost, pa i u onim situacijama kada se stavovi razlikuju. Važno je da adolescenti budu svesni da je roditeljima stalo do njih, ne samo u apstraktnom, već u konkretnom, vidljivom smislu: roditelji uključuju decu u porodične aktivnosti, prate i zanimaju se za ono što rade u školi, za njihove hobije, prijatelje, društveni život, ciljeve i snove. Sve ovo ne garantuje da adolescent uopšte neće eksperimentisati s drogom i razviti zavisnost, no u velikoj meri smanjuje verovatnost da se to dogodi.

Šta ako roditelji otkriju da njihov adolescent koristi psihoaktivne supstance?

Ako roditelji otkriju da njihov adolescent koristi psihoaktivne supstance, važno je da se ne prepuste panici, da pokušaju da shvate šta se događa i da zatraže stručnu pomoć.